Telo je fizička manifestacija našeg bića. Na osnovnu naših najranijih mentalno-emotivnih iskustava se formirao naš karakter, celokupna građa i postura našeg tela.
U suštini, izgled našeg tela, pored genetike, odražava sve ono proživljeno tokom života. Određeni tenzični delovi i slabosti pojedinih regija, kao i povrede, manifestuju se, baš tamo, gde je telo kompenzovalo nešto što naš um nije mogao da iznese. To bi značilo da, određena tela i karakteri, imaju svoju posebnu dinamiku, ritam i potrebe, snagu i slabosti, koje je neophodno uvažavati i razumeti.
U jednom trenutku svog života, iz određenih razloga, odlučimo da se pozabavimo telom. I onda sebi i telu počnemo ’ekstremno i fanatično’ da namećemo dinamiku, ritam, ciljeve i zahteve, jer smo osmislili kako želimo da izgledamo i šta bismo voleli da postignemo. Uvažavajući sve prethodno izrečeno u uvodnom delu, potrebno je zastati i zapitati se, da li bi to bio ispravan način?!
Svakako bi bilo zdravo i korisno da se posvetimo telu, ali nikako ne bi bilo dobro da forsiramo, guramo, mučimo telo – nespremni prelazimo granice, a naročito ako nismo upoznati sa problematikom koju nosimo.
U daljem tekst, osvrnućemo se na korake, koji bi bili konstruktivni u tom procesu.
Prvi i osnovi korak je, osvestiti disajni tok, kako dišemo i kako da produbljujemo disanje. Vremenom ćemo spontano početi da primećujemo, kako dah teče kroz naše telo – kako pomera pojedine delove tela i obezbeđuje protok. U tom procesu uočavaćemo, kako su pojedini delovi tela tenzični, kruti i bolni, kao da je u tim delovima onemogućen protok. Ali posle određenog vremena praktikovanja svesnog i dubokog disanja, ta krutost će popuštati i počeće da se razgrađuje.
Naredni korak bi bio, da počnemo upoznajemo svoje telo, da ga osećamo.
U početku, poželjno bi bilo upoznavati telo kroz blage i sporije pokrete, uz svesno disanje, promatrajući kako ti pokreti utiču na naše telo i um. Neophodno je propitivati se: „Da li mi je potreban brži ili sporiji ritam? Da li mi je potreban intenzivan napor ili blaža verzija (jača ili slabija kontrakcija mišića)? Da li mi to što izvodim, uopšte, odgovara i kakav trag ostavlja na mom telu?“ To bismo mogli nazvati „individualna i slobodan ritam“ u vežbanju – izvodimo samo ono, što dobro utiče na naše telo.
Kada se povežemo sa telom i počnemo da ga osećamo, onda smo spremni za naredne korake – da zadajemo veća opterećenja, pojačavamo intenzitet, radimo na snazi, jačanju i sl. Dobro bi bilo, osmisliti neki plan i program koji je prilagođen nama i našim mogućnostima, koji rezonuje sa našom problematikom, ali koji bi se menjao, u zavisnosti od našeg piho-fizičkog stanja i životnih promena. Ovakvim pristupom, umanjili bi mogućnost stvaranja povreda i ostali bi povezani, a ne odvojeni od tela.
Telo nema funkciju naše ’zamišljene mašine’ u kojoj je um odvojen i diriguje telu šta treba da radi. To je pogrešno. Telo je potrebno osluškivati. Telo i um su jedna celina i ono što radimo sa telom odraziće se na um, i obrnuto. Rad sa umom je isto tako bitan i značajan, ali je to posebna tema.
Ovo je bilo sažeto predstavljanje kako konstruktivno da pristupimo kada odlučimo da se pozabavimo svojim telom i sobom. Ujedno, spontano će se uključiti i rad sa celokupnim našim bićem, sa našom ličnošću i karakterom. To je proces, koji zahteva posvećenost i trajanje i nije uvek lagodan.
*Svi textovi su autorski i napisani su na osnovu iskustva i dugogodišnjeg bavljenja jogom, ispitivanju različitih stilova u vežbanju, sagledavanju sopstvenog tela i ličnih povreda koje su se javljale tokom vremena, kao i na osnovu rada sa mnogim ljudima različitih starosnih grupa. Takođe, su bazirani na istraživanju, proučavanju i preispitivanju. Ali sve izrečeno, je uvek otvoreno, za dalja proučavanja i preispitivanja. Ljudska bića su misteriozni složeni mehanizmi, gde je vrlo moguće, da će nam neki univerzalni zaključci i istine, uvek pomalo izmicati.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.